Odlazak ikone borbe protiv aparthejda

Nelson Mandela, poznati južnoafrički političar i borac protiv aparthejda, rođen je 18. srpnja 1918, a umro 5. prosinca ove godine. Kolika je bila njegova popularnost na globalnoj razini, govori i činjenica da će čak trojica američkih predsjednika – Barack Obama, George W. Bush i Bill Clinton – prisustvovati njegovu sprovodu. Iako se o mrtvima uvijek treba govoriti (ali i pisati) sve najbolje, Mandela, kojega se uglavnom smatralo svecem, mučenikom i ikonom borbe protiv aparthejda, ipak je bio samo čovjek, koji kao i svi ostali ljudi nije bio isključivo pozitivna ličnost. Prije svega, Mandela je bio pragmatik. Nakon što je 27 godina proveo u zatvoru, 11. veljače 1990. biva pušten iz zatvora, a 1994. u 75. godini postaje prvim crnim predsjednikom Južnoafričke Republike. Mandela s dolaskom na vlast provodi politiku pomirenja, što se može vidjeti i u nizu njegovih simboličkih gesta. Tako je svoje nekadašnje tamničare pozivao na službene domjenke, posjetio 94-godišnju udovicu oca osnivača aparthejda, držao govore na poslovnim i kulturnim okupljanjima Afrikanera. Iako su ga mnogi optuživali da je napustio svoje ideale, njegov je primarni cilj bio izbjeći mogući građanski rat.

Mandela na glasovanju 1994. / Snimio Paul Weinberg

Puštanjem Mandele 1990. iz zatvora JAR se malo-pomalo tranformirao iz „države parije“ u „čudesnu državu“. Tada je započeo i politički projekt „dugine nacije“, odnosno projekt izgradnje nacije suprotstavljen afrikanerskom nacionalizmu koji se temeljio na europskom nacionalizmu 19. stoljeća. „Dugina nacija“ bila je okvir koji je trebao istaknuti etničke, rasne, kulturne i jezične različitosti unutar JAR-a, koje se na kraju ujedinjuju. To je trebao biti južnoafrički „lonac za taljenje“ po uzoru na SAD. Mandela je postao prvom ikonom te nove civilne religije kojoj je naglasak bio na pomirenju, a ne na sukobu. Nacrt te nove civilne religije najbolje se vidi iz Mandelina govora sa suđenja iz 1964. godine: „Borio sam se protiv bijele dominacije, a borio sam se i protiv crne dominacije. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojemu sve osobe žive zajedno u harmoniji i s jednakim mogućnostima. To je ideal za koji živim i koji se nadam da ću postići. Ali, ako treba, to je ideal za koji sam spreman i umrijeti.“ I zaista, Mandela je bio ikona oslobođenja Afričkog narodnog kongresa (ANC). Među mnogim njegovim poznatim riječima su i ove: „Glad za vlastitom slobodom postala je veća glad za slobodom vlastitog naroda... lanci na svim mojim ljudima postali su lanci na meni.“ Međutim, Mandela je ponajprije bio pragmatik. U mlađim je danima Mandela prihvatio Xhosa-nacionalizam, odnosno glorifikaciju pretkolonizatorske afričke povijesti demokratskog i nekorumpiranog plemenskog društva čiju je autonomiju, jedinstvo i miroljubivost razorio britanski kolonijalizam 19. stoljeća. Ulaskom u britanski obrazovni sustav Mandela je bio izložen i širem afričkom (neetničkom) nacionalizmu, koji je na kraju prihvatio. Iako su ga smatrali svecem, nije prezao ni pred nasiljem. Njegove politike nenasilja bile su pragmatičan mehanizam za ostvarivanje ciljeva. Nakon službene zabrane ANC-a 1960. Mandela se okrenuo sabotaži i gerilskom ratovanju i aktivno je sudjelovao u formiranju vojnoga krila ANC-a. Vodio se logikom, prema njegovim vlastitim riječima, kako će: „… nasilje započeti inicirali ga mi ili ne. Ako ne preuzmemo vodstvo sada, vrlo brzo ćemo kasniti i biti sljedbenici u pokretu koji ne kontroliramo.“ Dvije godine poslije u tajnosti je napustio zemlju tražeći financijsku i vojnu pomoć za ANC od novih afričkih zemalja koje su tek nedavno stekle svoju nezavisnost. Iako je u početku bio iznimno skeptičan prema marksizmu, Mandela je poslije postao zaintrigiran „bijelcima koji su razvili rasno osviještenu savjest“. Nenasilje je za njega bila taktika, a smatrao je da će vojno krilo ANC-a dobiti pomoć iz Istočnoga bloka. No njegov konačni cilj nije bio marksizam, već uspostava buržujske nerasne demokracije. Radikalan u južnoafričkom kontekstu, općenito gledano bio je to vrlo konzervativan politički cilj.

Godinu dana prije predsjedničkih izbora 1994. godine mnogi su se pitali može li uspjeti transformacija Nelsona Mandele iz „borca za slobodu“ u „državnika“. Ključno je bilo zadovoljiti potrebe crnih Južnoafrikanaca, ali sporijim korakom kako bi se izbjegao egzodus bijelog stanovništva i stranog kapitala. Iako je Mandela popravio životne uvjete crnaca, ti pomaci nisu bili drastični. Nacionalna ekonomija tijekom njegova mandata i dalje je ostala slaba, a otvoreno je malo novih radnih mjesta. Takvi su ekonomski rezultati doveli do povećanja stope kriminala. Međutim, Mandelina najveća zasluga bilo je stvaranje atmosfere stabilnosti i normalnosti. Kako je jedan komentator primijetio: „Njegova sposobnost da nadahne običnog muškarca i ženu s vjerom da mogu i trebaju napraviti razliku dala je njegovu predsjedništvu sjaj za koji bi političari manjeg značaja ubili... Kada je preuzeo uzde moći 1994, svijet je zadržao dah očekujući da će rasne napetosti podijeliti zemlju i eksplodirati u kupci krvi. Umjesto toga svijet je doživio čudo. Mandelin uspjeh je kolosalan.“

I zaista, Mandela je svojim politikama pomirenja uspio izbjeći građanski rat. No kada je odstupio s vlasti iza sebe je ostavio ekonomske poteškoće, socijalnu nejednakost i epidemiju AIDS-a. No svakako treba ga ocjenjivati kao iznimno uspješnog političara, koji je u teškim okolnostima postigao mnogo. Realistično se odnosio prema problemima, a građanima je uvijek nudio optimizam. Mandela je još 1985. dok je bio iza rešetaka započeo pregovore s vladajućom Narodnom strankom ANC-u iza leđa. Bio je to rizičan potez jer su se takvi pregovori mogli protumačiti kao kapitulacija i jedne i druge strane, a njihov ishod nije se mogao predvidjeti. Ključno je bilo što je Mandela inicirao pregovore bez ANC-a tako da čak i da je došlo do njihova neuspjeha, ANC bi na kraju ostao čist. Takav bio je potez vrlo riskantan, ali ujedno i iznimno racionalan i pragmatičan. Čak i nakon izlaska iz zatvora, Mandela nije u potpunosti odustao od nastavka političke borbe nasiljem u slučaju da pregovori propadnu, za što se zalagao i jedan dio članova ANC-a. U tom smislu Mandela nije samostalno ukinuo aparthejd i uveo demokraciju u JAR. Međutim, njegova osobna pragmatičnost igrala je iznimno važnu ulogu u demokratizaciji JAR-a.

Mandela svakako nije bio svetac ili mučenik. Prvenstveno bio je običan čovjek i kao takav nesavršen. Međutim, bio je iznimno pragmatičan političar. Politike nenasilja koristio je kada su mu bile od koristi, a doslovno preko noći bio je spreman preorijentirati se na politike nasilja ako bi mu u tom trenutku one mogle pomoći. Na marksizam nije gledao blagonaklono jer je želio formirati kapitalističku demokraciju po uzoru na zapadne zemlje, ali nije se libio koristiti pomoć komunističkog bloka. Čak je i na svoja suđenja gledao kao na platformu na kojoj će javno izraziti politički program ANC-a. Ujedno se uspješno transformirao iz borca za slobodu u državnika, iz aktivista u vođu.

Nelson Mandela bio je u potpunosti posvećen politici i zbog toga mu je privatni život patio. Tri se puta ženio, a prva žena Evelyn optužila ga je i za navodno obiteljsko nasilje. Mandela nikako nije bio obiteljski čovjek, bio je odveć zaokupljen politikom. Više je vremena proveo na suđenjima i putovanjima po Africi prikupljajući pomoć za ANC nego s vlastitom djecom. Bio je uspješan političar, ali nije bio savršen. Čini se da svatko od nas nosi svoj križ, Nelson Mandela nije bio iznimka.

Borna Zgurić